12/15/2011
Radmila Iva Janković

Razmišljanje o vezi Gorgone i aure inicirao je slučajni pogled na broj časopisa Gorgona s motivom Mona Lise reproduciranom na propagandnoj platnenoj torbi povodom izložbe Josipa Vanište u veljači u Gliptoteci.

Riječ je o izdanju časopisa br. 6 iz 1961. godine, čiji motiv Mona Lisu Vaništa tumači kao: „ono što je bilo najbesmislenije tiskati u časopisu, jer je reproducirati Mona Lisu jednako je kao ostaviti praznu stranicu“. Pet godina kasnije Vaništin realizirani prijedlog za anti-časopis br. 10 čine potpuno prazne stranice, dok su svi podaci tiskani na posebnom listiću kao neki errata corige. Broj nakon toga, također iz 1966. godine, bio je još jedan korak dalje – sadržaj časopisa činila je bijela fotografija naslovnice s natpisom, odnosno naslovom. U traganju za gorgonskom aurom, moguće se vratiti i dalje, na sam početak – prvi broj časopisa s fotografijom trgovine s rabljenom robom u Vlaškoj ulici, odnosno detalj izloga s praznom policom, koja se kao jedini sadržaj, istovjetna ponavlja devet puta.

Razmišljanje o vezi Gorgone i aure inicirao je slučajni pogled na broj časopisa Gorgona s motivom Mona Lise reproduciranom na propagandnoj platnenoj torbi povodom izložbe Josipa Vanište u veljači u Gliptoteci. Riječ je o izdanju časopisa br. 6 iz 1961. godine, čiji motiv Mona Lisu Vaništa tumači kao: „ono što je bilo najbesmislenije tiskati u časopisu, jer je reproducirati Mona Lisu jednako je kao ostaviti praznu stranicu“. Pet godina kasnije Vaništin realizirani prijedlog za anti-časopis br. 10 čine potpuno prazne stranice, dok su svi podaci tiskani na posebnom listiću kao neki errata corige. Broj nakon toga, također iz 1966. godine, bio je još jedan korak dalje – sadržaj časopisa činila je bijela fotografija naslovnice s natpisom, odnosno naslovom. U traganju za gorgonskom aurom, moguće se vratiti i dalje, na sam početak – prvi broj časopisa s fotografijom trgovine s rabljenom robom u Vlaškoj ulici, odnosno detalj izloga s praznom policom, koja se kao jedini sadržaj, istovjetna ponavlja devet puta.

Strategija umnažanja koje će odvesti do potpune praznine, iščezavanja svakog sadržaja jednako je paradoksalna kao što je to i sam pojam Gorgone, budući da se s jedne strane manifestira u potpunoj negaciji aure, dok se s druge strane, različitim postupcima članova grupe, aura pojavljuje od njezine najklasičnije definicije do paradoksa - u radikalnim oblicima njezina potiranja.

U jednoj od njegovih najpoznatijih studija „Umjetničko djelo u razdoblju tehničke reprodukcije“ iz 1936. godine Walter Benjamin pojavu reprodukcije u kontekstu umjetničkog djela tumači postupkom koji obezvređuje ovdje i sada umjetničkog djela, odnosno njegovu vjerodostojnost, a time i njegovu ritualnu funkciju. Fenomen aure naime podrazumijeva distancu; umnažanje doprinosi približavanju, no ono što reprodukcijom postaje blizu, opet se u raspršenoj pozornosti iznova udaljava.

Vaništa očigledno dobro poznaje problematiku koju je u fokus tridesetih godina postavio Benjamin, izigravajući hotimično u brojevima anti-časopisa pojam originala, ali i samog umjetničkog djela budući da se ono pojavljuje kao nešto umnoživo u formi časopisa, čime naviješta radikalno drukčija shvaćanja i umjetnosti i aure.

Pojam aure kod Benjamina i sam podliježe paradoksu: obuhvaća široku skalu - od pojma prisnosti kojeg stvara uzvraćeni pogled predmeta ovdje i sada, preko opažanja stvarnosti u stanju sna, kada se događa izjednačavanje subjekta i stvari, odnosno ostvaruje doživljaj njihove potpune bliskosti, do predstava u svijesti koje se javljaju kao tragovi sjećanja - možda najbliže onome što će talijanski filozof Giorgio Agamben opisati kao nepamtljivo, odnosno sjećanje koje se zapravo ničega ne sjeća dovoljno oštro. I baš zbog toga, nepamtljivo kao nešto proganjajuće, postaje najsnažnijim sjećanjem.

Pandan Vaništinom uzmaku u Ništa fotografijama praznih polica, ponavljenjem reprodukcija Mona Lise, do bjelina praznih stranica, Manglesove su destrukcije: prekrivanja raznih tiskovina najčešće crnom bojom. Referirajući se eksplicite upravo na Benjamina, Mangleos se s jedne strane u svojim tekstovima deklarativno zalaže za tehnološki napredak, pišući o tome kako društvo ide putem napretka koji umjetnost ne uspijeva pratiti dok s druge strane, ono što u tajnosti prakticira u umjetnosti - negirajući slike drugih autora i tiskane stranice namazima boje, odnosno aplicirajući na njih metafiziku ništavila - u krajnjem je učinku posve suprotno tome. Dok u svojim tekstovima plasira ideju protiv ručnog rada, njegova djela postat će predmeti koje Branka Stipančić u monografiji posvećenoj Mangelosu uspoređuje sa srednjovjekovnim manuskriptima, odnosno nečim što snažno emanira auru. U istoj monografiji nalazi se nekonvencionalan metafilozofski, poetski tekst Miška Šuvakovića u kojemu očigledno dijalogizira s Benjaminom. Riječ je o meditaciji nad Mangelosovom tablicom - tabulom rasom, u kojoj se Šuvaković promatrajući je pita: „Što možeš reći o meni?
Mjesto na koje polažem pogled i mjesto na koje pogled biva primljen.“ U kurzivu, crvenom bojom slijedi reminiscencija na Mangelosove pejzaže rata: „Bilo je to vrijeme kada su ljudi umirali, bilo je to vrijeme smrti, a ja sam tražio mjesto za pogled.“ U toj rečenici traženja mjesta za pogled koji se smješta na Mangleosovoj tabuli rasi, iskrsnut će pojam aure. „Iskusiti auru neke pojave, piše Benjamin, znači omogućiti joj da podigne pogled.“ Možda zapravo nije čudno što je intuitivni naziv – Gorgona - koji je tako dobro pristajao uz grupu umjetnika – upravo potekao baš od Mangelosa. Refleksije o Gorgoninom pogledu kojega je, kako kaže zadnji stih u Mangelosovoj kratkoj pjesmi, netko pogledao i skamenio se, pojavljuju se, naime, i u Benjaminovom eseju „O nekim motivima kod Baudelairea“ u kojemu referirajući se na Baudaleireov stih posvećen slučajnom pogledu prolaznice u gomili uspoređuje s mitskim gorgonskim pogledom, kao nešto što se naglo događa i nestaje, proizvodi stanje sleđenosti i šoka, i zatim ponovno iskrsava kao bljesak u svijesti pjesnika.

Walter Benjamin u svojim spisima govori o dadaizmu, pokretu koji je svjesno odbacivao ideju o auri, radeći različitim sredstvima na njezinom uništenju tako što je, piše Benjamin, sredstvima produkcije udarao žig reprodukcije, ne sagledavajući ipak i drugu mogućnost da su takva djela upravo svjesnim činom razaranja sposobna auru ponovno proizvesti. Nemoguće se u tom kontekstu ne prisjetiti Duchampa, za kojega je magija aure bila još samo jedna suvišna stvar koju treba indiferentno odbaciti. No, koncept koji stoji iza djela, za razliku od aure materijalnog djela, smatrao je Duchamp, ne može se destruirati, i sam taj koncept je nešto što vrijedi: „Koga je briga za umjetničko djelo?“. Duchamp nije želio biti koristan, niti je stvarao korisnu umjetnost, smatrao je da je disanje bolje nego rad. Njegova umjetnost počela je postojati sama za sebe, njegovo ponašanje, stajalište, pa i odustajanje od umjetnosti, postajalo je umjetnošću. Približavanje životu impliciralo je gubitak aure koja zapravo nije nestala, nego se pojavila na drugom mjestu – počela je poput sjene pratiti figuru umjetnika. Slične stvari događaju se u Gorgoni koja je na ovim prostorima prva na svoj autentičan način iznjedrila koncept, mentalnu radnju koja može postojati i bez realizacije umjetničkog djela, a čemu svjedoče Vaniština ne-materijalizirana ostavština, to jest radovi koji postoje kao opisi slika namjesto u materijalu, u verbalnom, odnosno u mentalnom obliku. I u drugim njegovim kao i u radovima ostalih gorgonaša koji se ostvaruju kao zapi¬si, misli, objekti...“čak i slikom crnine“, piše Davor Matičević u predgovoru izložbe Gorgone u Dijonu 1989, „oni su pokušali izraziti nešto, što prvenstveno pripada domeni mentalnih odnosa.“
U Gorgoni nisu izostale refleksije o osobi umjetnika kao generatora aure, što je iskazano Vaništinim antologijskim radom „U počast Manetu“ i na duhovitoj i ironičnoj fotografiji na samostalnoj izložbi Julija Knifera u Galeriji suvremene umjetnosti gdje Knifer uz svoje meandre pozira s cilindrom dok mu članovi Gorgone odaju počast klanjanjem, čak i ljubljenjem ruke!

U Gorgoni, prisutna zenovska stajališta ponovno se mogu usporediti s Duchampomovim indiferentnim izjavama o disanju važnijem od proizvodnje umjetnosti, što se među članovima također manifestira prvenstveno stanjem duha, a tek potom aktivnostima kao što su zajedničke šetnje ili razmjenjivanje pošte, u čemu također nema ničeg korisnog, izravno politički angažiranog, estetski samodostatnog, ni edukativnog.
Poveznicu s Benjaminovim razmišljanjima i općenito sa zajedničkim intelektualnim pozicijama moguće je pronaći i u refleksijama o shvaćanju za Benjamina izrazito važnog pojma - mase. Ne samo u smislu bezlične velegradske gomile, amorfne struje prolaznika koja u subjektivnoj percepciji potencira stanje osamljenosti i proizvodi doživljaj sličan šoku, nego nečemu čemu će Benjamin u osvit fašizma dati političke konture.

Bez obzira o okolnostima političkog konteksta, u sličnosti stavova prema gomili očituje se habitus intelektualca koji bježi od mase, tog stoglavog tijela koje se iskazuje u jednini i kao takvo može postati opasno. „Iako su suvremena zbivanja već de¬set godina unosila promjene u poslijeratni kulturni život“, piše Davor Matičević, „organizirale se prve veće međunarodne manifesta¬cije suvremene umjetnosti, te bila očita i opća politika otvaranja u kulturi, za senzibilizirane priro¬de, kakve su bili gorgonaši i sa iskustvom kojeg su imali, oni su se ipak i dalje osjećali nesigurnim.“

Pronicljiva je zadaća o kolektivizmu koju od Radoslava Putara dobivaju članovi Gorgone kao što su to i njihovi duhoviti odgovori - od izravnih i zaobilazećih nijekanja mogućnosti kolektivnog djelovanja, do najparadoksalnijeg od njih, najčešće citiranog Kožarićevog zahtijeva za kolektivnim djelom, s imperativom učiniti: „ Kolektivno učiniti odljeve u gipsu unutrašnjosti glava svih gorgonaša nitko ne može biti oslobođen. Učiniti, diskretno, odljeve unutrašnjosti nekoliko, značajnih automobila, unutrašnjosti garsonijera, stabala, unutrašnjost jednog parka itd. Uglavnom svih značajnijih šupljina u našem gradu“. Za kolektivni rad predlaže paradoks, zaokret u svijet negativa - šupljine, ali i aluzivno, subjektivne svjetove unutarnjosti. Tu kategoriju uzmicanja unutra, u neprikazivi svijet ljudske subjektivnosti iskazat će i svojim antologijskim, tipično gorgonskim radom Unutarnje oči, a još jedan, mnogo kasniji doživljaj pounutrenja zabilježit će pri posjeti njegovu ateljeu u Medulićevoj ulici i Radoslav Putar u drugom broju Postgorgone iz 1985. godine zapazivši u neredu ateljea njegov nedovšeni autoportret uz kojega primjećuje kako izostaje svaka optička sličnost, odnosno dolazi do uvjerenja da je Kožarić pri tom portretiranju sebe postupio na posve novi način: nije gledao očima izvana, uz pomoć fotografije ili s ogledalom u ruci, nego je gledao, promatrao i sagledavao svoju glavu – iznutra. „To je pogled, vid, kojim se služimo onda – kad zatvorimo oči...!“ piše Radoslav Putar. Ono što je doživio Putar jest u pravom smislu riječi doživljaj aure - sabrani pogled koji u kontekstu ovdje i sada biva uzvraćen prepoznavanjem.

Zanimljivo je, osobito kada je riječ o Benjaminovom eseju u kojemu analizira Baudelaireov opus zapravo nema tragičnog finala kada je riječ o auri. Aura iako slabi u onom klasičnom poimanju emaniranja originala, zapravo ne nestaje, nego se pojavljuje na neke druge, neočekivane načine. Distanca koja omogućuje auru (jer halo vidimo samo ako smo od predmeta dovoljno udaljeni) smanjuje se i blijedi ali isto tako ponovno uskrsava. „Ono što se neprekidno događa jest recepcija u stanju rastresenosti koja je sve očitija na svim područjima umjetnosti i predstavlja simptom dubinskih promjena percepcije„ piše Benjamin u svojim spisima.

Gorgonin pogled s jedne će strane proizvesti okamenjujući metaforički prizor, opustjele kamene pejzaža i obale s mrtvim galebima Miljenka Horvata, gluhe i mračne površine Sederovih slika, preokrenuta mrtvačka kola Ivice Čižmeka... Gorgonin pogled je i uporan tijek uvijek istog i uvijek drukčijeg Kniferovog meandra, kao i Jevšovarov slikarski rukopis u potrazi za idealnim oblikom koji će tolerirati nesavršenost i grešku, ali i poznata Kožarićeva rečenice: Umjetnost je uvijek nešto drugo ili Umjetnost uvijek izmiče. One će podsjetiti upravo na Benjaminovu kasniju koncepciju aure u kojoj se više ne raspravlja toliko o odnosu emanirajućeg originala i kopije u kojoj aura blijedi, koliko o suvremenoj rastresenoj percepciji u kojoj aura nipošto više nije fiksna kao na prikazima svetaca, nego se pojavljuje kao bljesak, odraz i sjena, ili poetski rečeno, kao ljubav, kako kaže Benjamin, ne na prvi nego na posljednji pogled.

* * *

U tom svjetlu moguće je shvatiti i jedan recentni rad umjetnika Tome Savić Gecana, koji je svoje štovanje Gorgoni iskazao bljeskom zrcala koja se u muzeju pojavljuju na neočekivanim mjestima. Naime ta zrcala su nastala na temelju stvarnih dimenzija stakala izloga u Galeriji odnosno uokviravaonici Shira, tzv. studiju G gdje su se početkom šezdesetih odvijale nekonvencionalne izložbe članova Gorgone. Možda je odgovor na pitanje zašto zrcala moguće pronaći i u jednoj misli o Gorgoni Nene Dimitrijević prema kojoj se Gorgona definirala upravo odrazom, prepoznavajući svoj lik u vremenski i prostorno vrlo udaljenim ogledalima – od klasičnih razmišljanja o slikarstvu kao suzdržanom i profinjenom činu, u potrazi za što neutralnijom bojom i oblikom, do cijelog trezora misli koje su razmjenjivane u prepiskama nastalih u dijalogu s umjetnicima i misliocima koji su stvarali preduvjete za radikalno nove doživljaje i percepcije umjetnosti. Nena Dimitrijević zaključuje: „Te različite referentne ravnine sjekle su se ipak u jednoj zajedničkoj osi, koja bi se mogla definirati kao – prepoznavanje nihilizma kao estetske kategorije.“ No, možda bi uz nihilizam moglo ipak stajati i obećanje ili mogućnost, u smislu osvajanja novih teritorija slobode.
U auri optimizma kožarićevske Gorgone to bi obećanje moglo zvučati kao rečenice na koje je moguće naići na njegovim crtačkim papirima: „Nije mi važno hoću li još išta učiniti ali mi je važno da sam uvijek na Tragu!“

Radmila Iva Janković

Referat održan 25. 4. 2011. u multimedijalnoj dvorani Gorgona Muzeja suvremene umjetnosti, Zagreb u sklopu programa „Misli o Gorgoni“, a povodom obilježavanja pedesete godišnjice pojave antičasopisa Gorgona.