04/17/2012

Ovo nije moj svijet naslov je jedne od najpoznatijih instalacija Željka Jermana u kojoj umjetnik ovu rečenicu ispisuje razvijačem (lužinom koja se koristi pri razvijanju fotografija) na velikoj roli fotografskog papira koju je zatim izvjesio 1976. godine na ulicama Beograda.

Iako jednostavna, ona vrlo jasno sažima cijelu misao koja prati umjetnike unutar onog što nazivamo konceptualnom umjetnošću u njihovoj konstantnoj borbi protiv uvriježenih ideja o tome što je umjetnost, tko je umjetnik i kako ju on izvodi. U neslaganju s onim što ih se uči o načinima funkcioniranja umjetnosti i umjetničkog svijeta, pa i društva općenito, konceptualni umjetnici odlučuju se aktivno pobuniti protiv tradicije i pomoću vlastite umjetnosti djeluju kao sudionik promjene u svakom pa i najmanjem elementu života i društva.

Pojmovi kao što su konceptualna i suvremena umjetnost nikako nisu jednostavni. Također, teško je odrediti i točno vrijeme kada ''započinje'' suvremena umjetnost. Naša priča započinje pojavom grupe Gorgona 1959. koja je u potrazi za potpuno novim načinom umjetničkog izražavanja odlučila negirati klasične forme slike i skulpture upotrebom prefiksa anti, odnosno nazivajući svoja djela antiskulpturama i antislikama. Šezdesetih i sedamdesetih godina u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu odvijale su se izložbe pod zajedničkim nazivom Nove tendencije unutar kojih su umjetnici eksperimentirali s novim netradicionalnim materijalima koji su se inače koristili u industriji poput različitih metala, električnih komponenata i plastičnih materijala. Također, u okviru iste manifestacije po prvi put pojavljuju se umjetnička djela rađena uz pomoć kompjutera, te s time najavljuju prevlast ovih fantastičnih strojeva u svim dijelovima čovjekova života. Gorgona i Nove tendencije svojim djelovanjem pripremali su prostor za konačnu pojavu konceptualne umjetnosti sedamdesetih i to: protestom protiv zadane forme umjetnosti, upotrebom drugih materijala i načina izražavanja, razmišljanjem o procesu nastanka jednog umjetničkog rada, odvajanjem od ideje da umjetničko djelo mora prikazivati nešto stvarno i prepoznatljivo, te uključivanjem publike u sam rad.

Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih počinje djelovati u Galeriji studentskog centra u Zagrebu nova generacija umjetnika i kustosa koja mijenja ne samo ono što se izlaže, već i način kako se izlaže. Tada nastaju neke od najpoznatijih izložbi i umjetničkih akcija poput ''Izložbe žena i muškaraca'' gdje su u galerijskom prostoru umjesto umjetničkih radova bili izloženi posjetitelji, te različite samostalne izložbe tada mladih konceptualnih umjetnika koje su rušile dotadašnje pojmove o umjetnosti i izlaganju poput poznate serije izložbi Gorana Trbuljaka s izloženim samo jednim plakatom na kojem je napisana rečenica - Ovom izložbom ne želim pokazati ništa novo i originalno. Uz Galeriju studentskog centra i druge galerije služe kao prostori okupljanja, razmišljanja, diskutiranja i eksperimentiranja s novim oblicima i pristupima umjetnosti. Tako se u Zagrebu formira Radna zajednica Podroom gdje umjetnici poput Dalibora Martinisa, Sanje Iveković, Borisa Demura i Gorkog Žuvele koji osim što izlažu svoju umjetnost, također raspravljaju o položaju umjetnika u društvu te kako se on može poboljšati. U Varšavi se šezdesetih godina oko Galerije Foksal okupljaju umjetnici poput Tadeusza Kantora koji 1965. izvodi prvi happening (javni umjetnički čin s aktivnim sudjelovanjem publike) te Włodzimierza Borowskog, tvorca koncepta ''sinkretističkih'' izložbi (višestrukih izložbi unutar izložbi).

Mnogi umjetničke skupine i umjetnici, poput Vlaste Delimar, Tomislava Gotovca, Grupe šestorice autora, grupe OHO i grupe Bosch i Bosch, izražavaju se putem performansa i snažnih stavova ispisanih poput grafita po ulicama ili izdavanih u jeftinim papirnatim formama o vlastitom trošku i ponekad u vlastitim radionicama. Njihove poruke tijelom i riječima razotkrivaju društvene probleme, a izlaženjem na ulice kroz jednostavne i jasne forme izražavanja, želja im je bila doprijeti do najširih društvenih skupina. Uloga umjetnosti tako prestaje biti pasivna i lijepa, rezervirana samo za bogatu i visoko obrazovanu elitu, već ona postaje jasna borba za drugačiji svijet za sve.